BEOGRAD – Pregršt emocija, sećanja, anegdota, smeha i tuge skupilo se sinoć u Dvorani kulturnog centra, gde je 40 godina posle premijere prikazan kultni film Gorana Markovića “Majstori, majstori”. Okupila se ekipa filma, nažalost mnogi više nisu sa nama, ali svako ko je ostao nakon projekcije i prisustvovao razgovoru i evociranju uspomena Mire Banjac, Bogdana Diklića, Tanje Bošković, Zorana Simjanovića i drugih, može slobodno da kaže da je prisustvovao istorijskom trenutku, ili pak filmu za sebe, koji će ostati upamćen možda na snimcima nekoliko kamera, ali sigurno zauvek u glavama i srcima publike.

“Majstori majstori, nema više majstora kakvih je bilo u Majstorima”, govori Mira Banjac sa setom u glasu i prisećajući se bardova glumišta – neponovljivog Zorana Radmilovića, Pavla Vuisića, Pepija Lakovića, Semke Sokolović-Bertok, Miće Tomića, Stojana Dečermića, Olivere i Radeta Markovića…

Boškovićeva se nadovezuje i vraća sećanja na snimajuće dane, odnosno noći, njih tačno 18, jer je film sniman bez budžeta i honorara, subotom, nedeljom, noću kada dece nije bilo u školi u Žarkovu.

“Goran Marković nas je sve okrenuo jedne prema drugima. Zaljubili smo se… Ta snimanja nažalost traju kratko, ali prijateljstva tokom njih stečena, traju večno. Neću nikad zaboraviti te noći sa Zoranom Radmilovićem, kako je pravio atmosferu… Dok sam sa Pavlom Vuisićem umela dugo da ćutim i to mi je bilo najlepše na svetu”, prisetila se glumica.

Tanjug