Kakva su Vaša sećanja na dane koje ste proveli na Akademiji?
Moja sećanja na Akademiju kao takvu, i uopšteno godine nakon 1985. jer sam upisala i dve godine postdiplomskih studija, su sjajna. Nikada neću zaboraviti na šta smo sve bili spremni, svi mi. Na primer, uvek mi je čudno, kada me sada tokom pripreme pred koncert neko iz orkestra pita da li bi mi smetalo da se uštimava pored mene, ja na to kažem “ne”, jer se uvek setim kako sam nekada u jednoj sobi sa mojom koleginicom Iris Kobal vežbala na dva različita klavira. Obe smo, jedna pored druge, bile skoncentrisane na vežbanje svojih stvari i svojih zvukova, tako da kada me sada jedan violinista pita da li može da se naštimuje ili prođe neku deonicu tu na sceni, meni je to smešno, naravno da može. Tako da to studentsko iskustvo do današnjeg dana smatram korisnim Navikla sam na različite vrste vežbanja i to su momenti koje čovek nikada ne može da zaboravi, koji se uvek na neki način vraćaju, koji su jednostavno tu.
Kako ste gledali na druge predmete koje ste morali da pohađate, da li Vas je nešto posebno zanimalo od onoga što se tada nudilo na Akademiji?
Sećam se da sam sa mojom profesorkom solfeđa Dorinom Radičevom išla na takmičenje iz solfeđa, sa mojim apsolutnim sluhom to mi je zaista išlo od ruke i nisam imala nikakvih problema, bili smo u Sarajevu i jednom u Zagrebu, osvojila sam čak i nagradu (hahaha). Zapravo mene je zanimalo sve što je imalo veze sa muzikom.
Vi ste znači pre osvojili nagradu iz solfeđa nego na klavirskom takmičenju?
Da, sada ne mogu tačno da se setim godine, ali da, tako je. Moje prvo veliko internacionalno takmičenje, kada je klavir u pitanju, bilo je u Epinalu u Francuskoj, na početku mog studiranja na Akademiji, tada sam prošla u finale i to je bio veliko iznenađenje i veliki uspeh za mene lično. Ali pravo kaljenje na takmičarskom podijumu odvijalo se na Takmičenju jugoslovenskih muzičkih umetnika u Zagrebu, to je bilo zaista veliko takmičenje. Sećam se da je šest izvanrednih pijanista bilo u finalu. Ja sam kao jedina žena, prvi put posle Pogorelića, koji je pre mene možda 10 ili devet godina osvojio prvu nagradu, a u međuvremenu prva nagrada nije dodeljivana, tada su je meni dodelili i to je stvarno bio poseban osećaj.
RTV (Jovanka Beba Stepanović)