NOVI SAD – Preko raznih mreža, mnogi su ostavljali statuse tipa: nisam bio neki ljubitelj njegove muzike, ali večeras osećam da su tuga i gubitak preveliki, a u još većoj meri je bilo statusa da je jedan deo Novog Sada i Jugoslavije zauvek nestao – jer nema ko da ga nadomesti. Mnogi su videli snimke čuvenog koncerta u Puli 2001. ili snimak koncerta iz Sarajeva, film „Pop Ćira i pop Spira“ i serije „Specijalna redakcija“ i „Vojnici“ u kojima je igrao. Tekle su suze širom Jugoslavije i kada su umrli Oliver Dragojević, Kemal Monteno ili nedavno Mira Furlan, ali i kada je poginuo Toše Proeski, kome Jugoslavija, baš kao i njegovoj publici, teško da je mogla išta da znači. Opraštajući se od Đorđa Balaševića, još jednom su se mnogi od nas oprostili i od Jugoslavije. Njegovom pojavom, mnogi su upoznali lokalni šarm Novog Sada, Vojvodinu i neke arhaične izraze, zatim i kao doslednog borca multikulturalnosti uz gotovo zaboravljene austrougarske manire iz naše zajedničke predprošlosti. Pitanje je; zašto se Jugoslavija budi svaki put kad nam je teško i kada smo tužni? I koliko puta može umreti Jugoslavija?
Pored ljubavnih balada, mešanja sete, tuge i vojvođanske šale, čvrsto mesto u stvaralaštvu Đorđa Balaševića ostaće i satiričan opis političkog stanja i antiratne poruke. Pesma „Samo da rata ne bude“ je nastala tri godine pre nego što su nas ratovi zadesili. „Čovek sa mesecom u očima“ je pokušaj da se progovori o Vukovaru, a pesma „Krivi smo mi“ je verovatno jedna od najoštrijih poetskih dijagnoza devedesetih. Tu je i pesma „Ne volem“, odnosno opis namćora sličnog Đorđu Čvarkovu iz „Državnog posla“, kojem sve smeta, ali je to i opis raspadnutog društva devedesetih, pa sve do pesme „Dno dna“, koja gorko nastavlja tu priču. Često je bio meta šovinističkih ispada i kritika i još početkom raspada Jugoslavije, odlukom sada već jednog pokojnog urednika, nestao je prvo sa TV Vojvodine, a zatim i sa ostalih kanala i radio stanica. Za razliku od mnogih beogradskih rokera koji su podržali one koji su pucali na Sarajevo, Balašević će se solidarisati sa onima koji su ostali u tom gradu. Zašto mu antiratno delovanje ni jedni ni drugi – nikada neće zaboraviti?

Koliko su njegovi stihovi zaista moćni, shvatila sam još dok je moja pokojna drugarica Vera Vrgović, kod koje smo se sklanjali u toku Nato bombardovanja, neprekidno slušala njegove pesme. Sve je tu: melanholija, čak i depresija, čežnja za prohujalim vremenima i ljubavima, satira, ironija, pa i cinizam, praćen onim šeretskim osmehom, narodni pesnik u onom najlepšem smislu, jer je svako mogao da sastavi svoju priču iz njegovih pesama. Ali, „Računajte na nas“ je pesma koju su mu trajno mnogi zamerili i koja je obeležila brojne školske ekskurzije, koje su generacije pevale svim srcem, barem smo tako verovali. Branio se Balašević godinama od prebacivanja da je pevao Titu, ovako i onako, a bio je dovoljan samo prvi deo rečenice koju je puno puta izgovorio: „Pevali su mu mnogi, ali on nije svakog slušao“; jer tih su godina pesme u slavu Tita snimali brojni izvođači, od Indeksa, Korni grupe, Suncokreta, Rezonanse, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, do Novih Fosila, Srebrnih Krila, Ju grupe, Teške industrije, Generacije 5. Zašto se, onda, samo Balaševiću to zamera? Da li bismo živeli smislenije da smo se držali tih obećanja iz Đoletove pesme? Ili se neko (pre)računao na nas?

Sagovornici: Muharem Bazdulj – novinar i pisac, Vladimir Kopicl – pisac, Branko Rosić – novinar magazina „Nedeljnik“, Aleksandar Filipović – novinar TV Vojvodine, Nina Hodžić – novinar OBN televizije.

Autorka emisije: Eržika Pap Reljin

RTV1/ subota, 20. mart u 17.30

RTV