NOVI SAD – Muharem Bazdulj, književnik, novinar i prevodilac te Ivan Radovanović, pisac gostuju danas od 19 časova u Digitalnom omladinskom centru (Vojvode Putnika 1) a urednica programa je Vesna Živković.
„Rokoko kalendar”: Svojevrsna antologija događaja, netipičnih i neočekivanih – kako i sam autor kaže – sažetih, informativnih i nadasve interesantnih. Zbirka koja se može čitati godinu dana – svakog dana po jedna priča (najbolje ona koja se zbila baš tog datuma), neobavezno, uz kafu, za klub stolom. Ako vas ne povuče da pročitate još jednu, pa još jednu… Onda ćete je pročitati mnogo, mnogo brže.
Kako su majstori rokokoa u osamnaestom veku ukrašavali enterijer, tako je i Muharem Bazdulj ukrasio svoj „Rokoko kalendar” – žive boje, asimetrija, mnoštvo sitnih detalja – možemo reći da je svaka priča u „kalendaru” jedan detalj, jedna figura, jedno ogledalo, jedan kompleksan oblik…
Budite sigurni da mnoge podatke i priče iz „kalendara” nećete naći na prvoj strani Guglovog pretraživača – a ni na dvadeset trećoj… Pogotovo ne ispričane takvom lakoćom – nakon čitanja priče nemate utisak da ste je pročitali, već utisak da ste je već znali – to je umeće pripovedanja u kratkim crtama – zapravo, Muharem Bazdulj u „Rokoko kalendaru” koristi se lakoćom pripovedača i informativnošću novinara.
Nemoguće je da znate sve priče i da ne znate nijednu – jer „Rokoko kalendar” nije knjiga, već biblioteka – sport, politika, književnost, muzika, film, život… sve što vam padne na pamet…
„Kreće se lađa francuska”: Virtuozno povezane dve priče – jedna koja započinje u Nantu i druga koja svoj početak ima u Rudincu, malom srpskom selu – povezuje francuskog mornara Le Tankufa i srpskog regruta – preciznije: dete – Aleksu.
Priča koju su videli i ispričali i Branislav Nušić („1915”) i Rastko Petrović („Dan šesti”), priča o stradanju srpske dece na putu ka moru, i na moru, s tim što se u njoj postavlja jedno krucijalno pitanje: „Ko je kriv?” A kako to biva u istoriji, niko nije bio kriv. Kao i kod Nušića, tu je saosećanje, potraga za pravdom – kao i kod Petrovića, tu je i goli nagon, neuvijena ogoljenost.
„Francuska lađa” nije samo istorijski roman, već i roman o istoriji – i sama istorija. Dokumenta, depeše, izveštaji – Radovanović i u najsuvljem materijalu pronalazi tragediju, objašnjenje istorije – možda i odgovor na pitanje: „Ko je kriv?” Autor se ne ograničava samo na istorijske fakte, već se usredsređuje na duše – dečje duše, duše oficira, mornara, čak i na „dušu” rata – svakog rata.
San o herojstvu mornara Le Tankufa pretvorio se u realnost mučeništva. U ratu nema romantike – rat smrdi – spoznaja je mornara koji je postao grobar. Pak spoznaja srpskih regruta – opet, bolje reći: dece – jeste smrt, mučenička, ili animalna. I sve je to izašlo iz jedne kutije bombona koja je plovila francuskom lađom kroz istoriju i stradanje.