NOVI SAD – Znam mnogo rođaka, prijatelja ili samo poznanika, koji su u crkvenoj porti, poslednji put bili pre 20 godina (kad su išli da “pogode” popa za kumicine svatove) – kako ovih dana postavljaju slike Uskršnjih jaja!
U centru fotografije obavezno je kotarica, gizdava kao da je za ovu priliku kupljena u IKEI.
Jaja su bar u pet boja… I što bi automehaničari rekli, imaju “savršenu limariju”. Voskirana, nauljena, ušminkana… kao frizura buduće maturantkinje.

Crkva – fala lepo! Al kotarica sa živopisnim jajima, uz neki ukrasni detalj na stolu, tipa “Svarovski” kristala – ne da je dobrodošla, već je postala nezaobilazan deo ličnog brendinga. Kao da nije dosta što su nam “uzeli” Božić i od njega napravili skuplju kopiju Nove godine!

Što su nam Svetog Valentina predstavili kao svetski uspešnog “trendi” rođaka, našem skromnom “Osmom martu”, kojeg smo decenijama sačekivali sa stručkom ljubičica u rukama. Što su od proslave punoletstva svoje dece napravili kič festival, zbog kojeg ljudi u selima prodaju jutro zemlje, da im dete ne bi “zaostalo” za vršnjacima… Ne!
Neće imati mira dok ne padne i poslednja linija odbrane. Nameračili su nam se i na Uskrs!
A kad se samo setim…
Moja baba Mara, farbala je jaja “lukovinom”. Samo time i ničim drugim.

Strina mi Ilinka, napravila je doduše ozbiljan pomak. Pre nego što obari jaja u ljuskama od luka, veže ih u deo ženske najlon čarape, al prethodno unutra turi list deteline. Onda jaje bude naravno svo braonkasto, a detelina na astalu više liči na onu “Roršahovu mrlju” sa testa iz psihologije.

Na kraju – ide poslednji tajni sastojak njene Uskršnje alhemije… Tutkalo!

Mirisala su joj jaja na žig štambilja kakvog sreskog načelnika. Al… lepša u životu video nisam! Tim pre što bi baba prethodnog dana okopala baštu. A onda bi motikom napravila plitku rupu u koju bi ubacila travu.

Bilo je to gnezdo za zeca. On bi noću došao, i ostavio mi plastičnu sviralu u obliku petla, deset klikera u mrežici i kesu onih livenih “paprenih bombona”.

Kada se setim babe, kako svojim već uveliko artritičnim rukama, iza Velikog petka, uzima motiku i kreće u baštu iza kuće, da pripremi mesto za zeca… pa kako u vangli trebi luk, na čijim će ljuskama obariti jaja… kroz glavu mi prođe samo jedna misao.

Nek ste mi Svetog Nikolu prefarbali u Deda Mraza… nek ste od svojih Slava napravili “ima se – može se” gala večere! Neka ste.
Al Uskrs vam ne dam!

Umesto da vam gledam jaja uslikana ko za “Maksijev” novogodišnji katalog… ja se lepo izlogujem, pa sanjam svog zeca.
Naučila ga baba Mara na motiku, pa sad – ume gnezdo da napravi i sam.

Doduše, nema više svirale, ni paprenih bombona.

Al dok je Očenaša – svi smo na broju.

A njega oduvek, izgovoriti umem.

RTV(Ilija Tucić)