NOVI SAD – Ovogodišnja nagrada „Stražilovo“ za ukupno pesničko delo pripala je Raši Periću, za najbolje pesničke prvence objavljene u Brankovom kolu Mariji Stojić za knjigu „Parlog“ i Danilu Jovanoviću za zbirku „Korak između“ odlučio je žiri Brankovog kola (Nenad Grujičić, Perica Markov i Rastko Lončar).
Pesništvo Raše Perića duboko je uronjeno u srpsku i (pan)slovensku mitologiju, kulturu i tradiciju. To je pesnik osvetljen jarkim bojama srpskog pesničkog pisma koje svoje korene nalazi u nepreglednoj lirsko-epskoj riznici, u palimpsestnim slojevima narodnog blaga, duha i jezika, navodi se u obrazloženju žirija.

Otuda u Perićevoj poeziji gizdavi reljef folklorne ornamentike koja se pokazuje, najpre, u pesnikovom brižnom odnosu prema leksici i vokabularu uopšte, te prema rimi, muzici stiha i maternjoj melodiji. Već u naslovima Perićevih knjiga uočavamo jasan tematski reljef koji vrhuni stražilovskom linijom pevanja u rasponu najstarijih i najraznovrsnijih motiva, počev od (pra)greha do hraniteljke Kosovke devojke i majke Srbije.

To je poezija đurđevdanskih zvona Fruške gore i Ravanice, bolnih krajputaša srpske istorije i tragedije, neprekidnog nadgornjavanja dobra i zla na ovim prostorima.

Naglašavajući značaj moralnog principa, Perić do kraja ostaje pesnik rodoljub, odani poštovalac porodice, običaja i ćirilice, otadžbine i Božjeg zakona.

Nema sumnje da je Raša Perić iznikao na pevanju koje Branka Radičevića uzima kao prvog vrtlara čistog srpskog narodnog jezika bliskog običnom svetu.

Nagrada za životno delo odlazi u ruke pesniku koji je ceo svoj vek posvetio pevanju, kulturnoj baštini i duhovnosti, a usput ukazivao na primere raskorenjivanja srpske tradicije uspevajući kroz konkretne predloge i akcije često da pokrene kulturne institucije da ne zaborave svoju primarnu funkciju i žive pretke.

Poezija Raše Perića prevođena je na ruski, engleski, belorusi, francuski, nemački, grčki, turski, bugarski, rumunski, mađarski, rumunski, rusinski, jermenski, arapski, slovenački i makedonski jezik.

Raša Perić (1938) objavio je preko četrdeset knjiga poezije: Molitva za parče neba (1967), Ruka biljnog anđela (1970), Zeleni presto (1973), Gost u belom (1974), Garevci (1981), Dečja duša (1984), Vaga i bosiljak (1988), Kosovski rv (1989), Srpski put (1990), Garež i suza (1991), Srbija u Grčkoj (1995), Fruška zvona (1997), Živi trag (1998), Zapad nad Srbijom (1998), Plavi putir (1999), Svetačnik (2000), Svetli vilajet (2000), Beli monah (2001), Zemni plač (2003), Azbučno pero (2007), Moj Novi Sad (2008), Jesenja setva (2010), Slovo je moja kuća (2015), Doček apokalipse (2020) i druge. Objavio je sedam knjiga autobiografskih zapisa i desetak zbornika poezije na raznovrsne teme.

Marija Stojić (Brus, 1988) predstavlja osveženje u nizu objavljenih knjiga ne samo u Brankovom kolu, već i na savremenoj pesničkoj sceni. Zaposlena je u srednjoj školi u rodnom mestu kao profesor srpskog jezika i književnosti. Ovo je njen pesnički prvenac, ali druga po redu knjiga, posle naučne Grad i selo u dramskoj književnosti renesansnog Dubrovnika (2018). Već naslovom knjige, Parlog, data je asocijacija na zapušten prostor koji na svim nivoima zahteva katarzu i uređenost.

Pesnikinja stupa u kontakt sa motivima iz reprezentativnih pesama Vaska Pope, Momčila Nastasijevića, Branka Miljkovića, Stevana Raičkovića i Veljka Petrovića. Ona peva Ne spavamo mi,/ ni kamenom ni travom./ Mi se nižemo na točku za mučenje.

Koliko god erudita, toliko se pesnikinja primarno oslanja na emociju kao osnovnu alatku za utvrđivanje kompetencije pesnika da uopšte peva. Ovo je poezija koja ne skriva duhovnu supstancu molitve što spasava od truležnosti sveta. Knjiga koja poseduje više receptora za doživaj odnosa hrišćanskog i paganskog, tradicije i savremenosti, ruralnog i urbanog, zbirka pesama koja je zasluženo ovenčana nagradom najlepšeg imena na srpskoj pesničkoj sceni.

Danilo Jovanović (Novi Sad, 2005), upravo diplomom ovenčani maturant Karlovačke gimnazije, budući student ruske književnosti i jezika, dobitnik je nagrade „Stražilovo“ za svoju prvu knjigu pesama Korak između (2024).

On zrelo izražava svest o poeziji, o činu pisanja, o samoj pesmi, o pesničkom jeziku i poziciji pesnika u svetu: Neko mi je podario poeziju/ A ovim stihovima ja uzvraćam dar/ Zatvorenih očiiju. Kao što i sâm ume reći, on peva o ljubavi, porodici, prijateljima, o svom svetu i svetu oko sebe, o društvenim zbivanjima i paradoksima, ličnim lomovima i opasnostima savremenog doba, ali i o dalekim zvezdarnicima i tajnama iza zemnog horizonta.

Jovanović teži da vidi i neke daleke svetove, iz kojih je, kako smatra, stigao i sâm: Možda mi i jesmo zvezde?/ Ili su zvezde neki nama dalek rod?

Ovaj mladi pesnik na zdrav način opsednut je potrebom da kroz maternji jezik izražava radost u pesničkom stvaralačkom činu kao jeziku nad jezicima, da se poezijom sudbinski bavi izvan patetičnih snatrenja i amaterizma. On žudi za istinom i pravdom među ljudima, primećuje zaostalost civilizacije bez obzira na tehnološki napredak čovečanstva, veruje da kao pesnik poseduje etički najsupstancijalniju poziciju bića u svetu.

Prestižna nagrada „Stražilovo“ postoji već pola veka. Među dosadašnjim dobitnicima ove nagrade nalaze se Krstivoje Ilić, Pero Zubac, Andrej Jelić Mariokov, Luko Paljetak, Božidar Mandić, Slobodan Pavićević, Danko Popović, Draško Ređep, Vojislav Despotov, Tibor Varadi, Zafir Hadžimanov, Pop Dušan Đurđev, Ileana Ursu, Anđelko Anušić, Todor Bjelkić, Ranko Čolaković, Sava Krneta, Dragoslav Dedović, Vesna Egerić, Valentina Milačić, Željko Pržulj, Lidija Đogo, Ivan Despotović, Aleksandra Marilović, Boris Lazić, Ivana Gađanski, Andrea Beata Bicok, Ljiljana Pavlović Ćirić, Milan Rakulj, Dragana Lisić, Danijela Regojević i drugi.

Ovogodišnja nagrada „Stražilovo“ svečano će biti uručena 7. septembra, na „rajskom Stražilovu“ kod „Brankovog čardaka“ i spomenika Branku (rad vajara Jovana Soldatovića), na 53. Brankovom kolu koje će trajati od 6. do 16. septembra u Sremskim Karlovcima, na Stražilovu i u Novom Sadu, a u znaku velikog jubileja: 200 godina od rođenja Branka Radičevića.

RTV